Graševina: Sorta s tisuću lica, ali bez prepoznatljivog glasa

Na pojasu dugom gotovo 500 kilometara – još uvijek nemaš odgovor.

Graševina je sorta koja prekriva gotovo cijelu kontinentalnu Hrvatsku. Od vinograda u Klanjcu i Moslavini, preko Kutjeva i Feričanaca, sve do Baranje, Erduta i Iloka – raste u pojasu dugom gotovo 500 kilometara. Prema službenim podacima iz 2022., u Hrvatskoj je zasađeno 4.347 hektara graševine, što čini 24,7% svih vinogradarskih površina. Graševina je uvjerljivo najzastupljenija sorta u zemlji. Ipak, unatoč brojnosti – još uvijek nema jedan prepoznatljiv stil. Zašto?

Malvazija je uspjela. Zašto ne bi i graševina?

Primjer istarske malvazije pokazuje da jedna sorta može imati stotine proizvođača – i svejedno zadržati jasnu prepoznatljivost. Danas gotovo svatko zna što očekivati od malvazije: suho, voćno, blago aromatično vino s notom gorkaste bademaste završnice. To nije slučajnost, već rezultat sustavne komunikacije, regionalne sinergije i pametnog brendiranja.

Graševina, iako zastupljenija i prilagodljivija, još uvijek nema takvu jasnoću. U moru stilova, terroira i pristupa – ostaje raspršena. Ne zato što ne može biti definicija stila, nego zato što još uvijek nije dobila zajednički identitet.

Više etiketa nego identiteta

Graševina se često nađe na vinskim kartama izvan Slavonije, ali više iz potrebe da se “pokrije” kontinentalna Hrvatska, nego zato što ima jasan vinski identitet.

Zahvaljujući svojoj visokoj prirodnoj kiselini, graševina se može vinificirati na tisuću načina: kao pjenušac, mirno vino, macerirano, kasna berba, predikatno… No ipak – u većini slučajeva – najviše se pije u litrenoj boci, kao osnova za gemišt.

Tko je tu kriv? Ugostitelji koji traže “nešto jeftino i lagano”? Ili brending sorte, koja se godinama poistovjećuje s “narodnim pićem”?

Korijen problema ipak je dublji – nema sustavne vizije graševine kao brenda. A teško je graditi stil bez jasne poruke.

Kao što nije svaki kulen isti – ne bi trebala biti ni svaka graševina

Imamo kulen i kulin, slaninu i pancetu, špek i pečenicu – svaki kraj ima svoj izričaj, naziv i način pripreme. I svi se ponosno razlikuju, bez potrebe za uniformiranošću. To je bogatstvo tradicije – i raznolikost koju poštujemo.

Zašto onda graševina, koja se uzgaja u svim tim krajevima, često mora biti jedna te ista? Zašto ne bismo slavili kutjevačku mineralnost, iločku eleganciju, moslavačku svježinu, baranjsku punoću?

Kao što su različiti naši stolovi – tako bi trebala biti i graševina.

Različita klima, različito vino

Bordeaux ima sustav. Mi imamo potencijal.

U Bordeauxu postoji tisuće châteauxa, ali svi znamo njih nekoliko. Najveći brendovi (Lafite, Margaux, Petrus…) predstavljaju manje od 5% proizvodnje, ali su lice regije. Oni ne prodaju samo vino – oni komuniciraju vrijednost terroira.

Kod nas se često dogodi obrnuto – imamo dobru poziciju, ali nedovoljnu promociju.

Imamo mi terroir. Vrijeme je da ga počnemo isticati kao takvog.

Postoje odlične vinogradarske mikrolokacije: Mitrovac, Vetovo, Venje, Hrnjevac, Kaptol, Vinkomir, Pomale, Zoljan, Radoš, Principovac, Banovo Brdo, Kamenac, Zmajevac, Vukovo, Sofija…

Svaka od tih pozicija ima svoju mikroklimu, tlo, nadmorsku visinu, ekspoziciju i – što je najvažnije – stil vina koji može biti prepoznatljiv.

U Kutjevu će graševina iz Mitrovca dati izraženu mineralnost i preciznost, dok će ista sorta iz Zmajevca u Baranji imati više strukture i širine. Graševina iz Principovca će biti elegantna i fina, ona iz Vetova voćna i živahna, a iz Moslavine lagana i citrusna.

Zašto to ne isticati?

Ako terroir već postoji, treba ga samo imenovati, definirati i komunicirati. To ne znači forsirati uniformnost – već slaviti raznolikost kroz jasno ispričane priče. Regija neće dobiti vrijednost zato što je sve isto, nego zato što svaki kraj zna što radi – i zašto to radi baš tako.

U vremenu kad su autentičnost, porijeklo i identitet važniji nego ikad, mikrolokacije nisu tehnički podatak – nego temelj stvaranja stila.

Ne treba nam jedna graševina. Treba nam sustav koji ih prepoznaje.

Graševina nikada ne može – niti treba – biti ista iz Iloka, Kutjeva, Baranje ili Moslavine. I ne smije.

Upravo u toj raznolikosti leži njezina snaga. No, da bi ta raznolikost postala vrijednost – mora postojati sustav koji je prepoznaje, definira i brendira.

Francuska to već desetljećima radi kroz apelacijski sustav. Svaka regija, podregija, selo – ponekad i jedan vinograd – ima pravo na svoj identitet, ako iza njega stoje tradicija, terroir i kvaliteta. Taj sustav omogućuje da potrošač zna što očekivati, i zašto to vino vrijedi više.

Zašto ne bismo isto napravili s graševinom?

Ne trebamo je ukalupiti – trebamo stvoriti apelacije koje će poštovati različitost, ali će jasno komunicirati stil i porijeklo. Tek tada će graševina prestati biti “vino za sve” – i postati vino koje zna tko je i odakle je.

Graševino, kada ćeš prestati biti sve – i postati nešto?